Drniš je mali grad sa živom narodnom i glazbenom tradicijom koju do danas čuvaju i njeguju brojne kulturne udruge, društva i sastavi. Izvorni glazbeni izričaj, plesove i narodnu nošnju može se doživjeti kroz rad Kulturno-umjetničke udruge „Miljevci" koja je poznata po izvođenju miljevačkih kola kao što su starinsko kolo, noga u kolu, biralica, kolo kase, kolo trke, te po pjevanju ojkalica i treskavica. Bogatu glazbenu tradiciju Drniša danas među ostalima njeguju Gradski puhački orkestar Drniš, Tamburaški orkestar Krsto Odak, Klapa Drniš i Gradski pjevački zbor „Neuma“.
Tradicija je zapisana i u ženskoj i muškoj narodnoj nošnji, a njeni elementi su u prošlim danima bili sredstvo komunikacije, prepuno značenja. Ženska narodna nošnja sastoji se od (od glave prema stopalima): marama ili okruga, košulja (od konopljenog, lanenog ili pamučnog platna), primetača, haljina ili u nekih provaljenica (carza, vuštan), pregača, tkanica (pojas, pas), zobnica (torba), sadak (haljetak bez rukava, duži ili kraći najčešće od sukna), bičve, grlići, terluci (čarape), opanci ili gumenjaši.
Muška narodna nošnja sastoji se od (od glave prema stopalima): zavičajna kapa – drniška kapa, košulja, krožet koji se za svečanije prigode dodatno ukrašavao filigranskom dugmadi (pucima), kaparan (kaputić s rukavima), pas, gaće, bičve, terluci, opanci i kaban (dugi ogrtači s kapuljačom).
TRADICIJSKA GRADNJA – BUNJA I SUHOZIDI
Bunje su kameni objekti za povremenu upotrebu, a koriste ih seljaci i pastiri kako bi se sklonili od lošeg vremena i ugrijali se. Naše su bunje najčešće kružnog oblika s kupolastim krovom, a stručnjaci se slažu da ih je većina sagrađena u 19. st. i prvoj polovici 20. st. Uobičajeno je da bunje nemaju vrata i prozore, a unutrašnjost čini malena prostorija u čijem središtu je otvoreno ognjište. Male su, tehnika gradnje je vrlo jednostavna, a materijal je u potpunosti prirodan. Uz bunje, valja spomenuti i simbole arhitekture dalmatinskog kraja, tzv. suhozide koji su česti i u drniškom kraju.
